Otvoriš mi grudi, i gle, sad to više nije onaj
isti prizor koji je prethodio mom stvaranju.
Nije to više ono isto plavetnilo, kojeg se samo
sećam. Ili to samo nagađam. Sad to više nije ista
ona slika: Golub uhvaćen u hosti, sasvim kriomice,
u jednom praskozorju, pred svršetak jednog Aprila,
bela vedrina jednog dana, pred početak leta. Po tvome
naumu da više ne budem praznina. Pa se čudiš onda,
u toj nemoj autopsiji duše, kad umesto goluba,
i njegovog nežnog gugutanja, pronađeš kosa, ogrezlog
u ćutanje. I ni tebi sasvim ne bude jasno otkuda
takva preobrazba. U stvari što god dublje budeš
išao dnu krčaga, nailazićeš na sve čudnije i čudnije
prizore. Neme svedoke mog nemenjanja, otkad si mi
odrešio ruke. Kao kad zahvatiš vodu sa bunara,
pa sa vodom pokupiš i ćutanje i njegovu tamu. I trunje.
Ali kad to prespeš u čist sud i procediš ostane samo
voda. Čista i plava kao azur. Jer čovek živi po tom
principu, ceo život mu treba da shvati da ostane isti.
Kao voda. Ispod svega što padne po njemu, pokušavši
da mu promeni suštinu. I onda je potrebno sve vratiti
u prvobitno stanje. Pustiti bezvremenosti da sve utopi
u neku blisku nigdinu. U zaborav. Pa u ništa ode:
I stari zidni sat, izbledele slike, odeća koju je moljac
uzeo pod svoje, i ploče sa muzikom iz nekih davnih vremena.
Sve radosti i tuge. Čitava jedna odevena nekadašnjost.
I slika onog kosa, postavljena onako, naprečac, da te zavara.
A onda sve nestane, po tvom nahođenju. Sve se izgubi
sa vetrom. Samo se na ivici prostora, jedan leptir,
bezglasno, pretvori u gusenicu. Larvu tišine.
I ništa ne ostane sem plaveti. I onog istog goluba,
kojeg više ne treba krotiti. Eno ga gde prebiva krotak,
ispod duge. Pod tvojim okriljem. Zar sam to ja?
Golub utonuo u plavet dana. Ne znam, ne znam. To je sve
što vidim, dok se nebo ogleda u mojim dlanovima,
prepunim vode, vode, kojom treba da umijem beonjače,
zagledane u ono moguće isto plavetnilo sa početka pesme....
O.E.
phoenix
четвртак, 14. мај 2009.
Објавио galadriel у 12:10 0 коментара
уторак, 5. мај 2009.
субота, 18. април 2009.
``Zivot je zanosna arija za onoga ko ima usi;
ali retka su,
veoma retka ljudska bica koja uopste mogu da je cuju.````
Објавио galadriel у 20:51 0 коментара
четвртак, 16. април 2009.
понедељак, 13. април 2009.
"Никада нисам усамљенији него кад отворим срце некоме пријатељу, зато што онда још јаче осећам да је јаз непремостив. Тај човек је ту; ја видим његове јасне очи које ме гледају, али ништа не знам о његовој души која је иза њих. Он ме слуша. Шта ли мисли? Јест, шта мисли? Ти не знаш каква је то патња! Можда ме он мрзи? Или ме презире? Или ми се руга? Он мисли о ономе што му кажем, процењује ме, подсмева ми се, осуђује ме, налази да сам просечан или глуп човек. Како да сазнам шта мисли? Како да сазнам да ли и он мене воли онако како и ја њега волим? и шта ли се кува у тој малој округлој глави? Велика је тајна незнана мисао неког бића – мисао скривена и слободна, коју ми не можемо сазнати, ни управљати њоме, ни потчинити је, ни победити је!
А ја узалуд желим да се предам, да отворим сва врата своје душе, и никако да се предам! На дну душе, на самоме дну, чувам своје ЈА у скривеном куту, а до њега нико не допире. Нико га не може пронаћи, ни ући у њ, зато што ми нико није сличан, зато што нико никога не разуме."
ГИ ДЕ МОПАСАН
Објавио galadriel у 00:16 0 коментара
четвртак, 9. април 2009.
Sonet o ljubavi
GLADAN sam tvojih usta, glasa i tvoje kose
Објавио galadriel у 16:21 0 коментара
LJUBAVI
Објавио galadriel у 15:33 0 коментара
Ne volim te zato jer te volim
NE VOLIM te zato jer te volim
surova mu zraka, cijelo moje srce
Објавио galadriel у 15:31 0 коментара
Zapis sa zida Dječjeg doma u Shishu Bahrani, koji je osnovala Majka Tereza
Daj najbolje od sebe!
Čovjek je nerazuman, nelogičan i sebičan. - Nije važno. Voli ga!
Ono što si godinama stvarao, u trenu moglo bi razrušeno biti. - Nije važno. Stvaraj!
Објавио galadriel у 15:22 0 коментара