stihovi

Nocas bih mogao napisati najtuznije stihove.
Napisati, na primjer:
“Noc je posuta zvijezdama,
Trepere modre zvijezde u daljini.
Nocni vjetar kruzi nebom i pjeva.”

Nocas bih mogao napisati najtuznije stihove.
Volio sam je,
a ponekad je ona i mene voljela.

U nocima kao ova bila je u mom narucju.
Ljubih je, koliko puta,
ispod beskrajnog neba.

Voljela me, a ponekad i ja sam je voljeo.
Kako da ne volim njene
Velike nepomicne oci.

Nocas bih mogao napisati najtuznije stihove.
Misliti da je nemam,
osjecati da sam je izgubio.

Slusati noc beskrajnu,
jos mnogo duzu bez nje.
I stih pada na dusu kao rosa na pasnjak.

Nije vazno sto je moja ljubav ne sacuva.
Noc je posuta zvijezdama i ona nije uza me.

To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Dusa je moja nesretna sto ju je izgubila

Kao da je zeli pribliziti moj pogled je trazi.
Srce je moje trazi, a ona nije uza me.

Ista noc u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo vise isti.

Vise je ne volim, sigurno,
ali koliko sam voljeo!
Moj glas je trazio vjetar da takne njeno uho.

Drugome. Pripasce drugome.
Ko prije mojih poljubaca.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oci.

Vise je ne volim, zaista,
no mozda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug!

I jer sam je u nocima poput ove
drzao u narucju,
dusa je moja nesretna sto ju je izgubila.

Iako je to posljednja bol koju mi zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pisem.

Federico Garcia Lorca