Te noci sam joj ocutao najlepše reci koje znam…
Jednom je rekla da bi sve dala da cuje to što ocutim, i otkrio sam joj tajnu o starom drvetu koje raste na nicijoj zemlji izmedju devet salaša, u fantazmagoricnoj oazi koja se u Sahari zita prividja samo onda kada se to njoj prohte, tako da ni najprefriganijim geometrima nikad nije opšlo za rukom da je osvoje svojim instrumentima…
I tako, obicno u nekoj vedroj noci, roj Neizgovorenih Reci nepovratno odbegne iz košnice misli i u potrazi za novim mestom sumanuto pokušava da otkrije precicu do najblizih zvezda, ali zna se, još niko sem prevejane skitnice Pogleda nije uspeo da dospe do Tamo…
I onda, pred zoru, kad posustalo krenu da se stropoštavaju, Vetar probere najlepše, podmetne pod njih svoje paperjaste uvojke, kao jastucice, i nezno povuce finu cetku te velike krošnje kroz svoje kose…
I Neizgovorene Reci ostaju da trepere u lišcu starog drveta zauvek, rekoh joj, kao miris tvoje kose na mom cešljicu od jantara…
“Zauvek?”, pitala je uplašeno…
O, ne, ispravih se, izvini, zaboravio sam da “zauvek” ne postoji…
Jednog dana, dakako, strovalice se i to stablo, oprljice ga Oluja šenluceci gromovima nad ravnicom, složice se kao kula od karata pod teretom Neizgovorenih Reci, ili polegnuti tiho i neprimetno, kao kazaljke na tri i petnaest, ko ce ga znati?
Ali naici ce cerga tog leta, i to ne Meckari ili Dzambasi, ni Gatari ni Korpari, nego Veseli Sviraci Tuznih Ociju, praceni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa, i još izdaleka, uspravivši se u sedlu, primetice u gustoj travi narocitu racvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla izdeljati odlicna viola?
I, više nego dovoljno godina kasnije, mozda necija, mozda proseda, mozda bez ikoga, ti ceš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameci ga da ti sobu opraši polenom i prolecem. A ulicom ce prolaziti mali Cigan sa violom, videceš samo drozdovo pero na šeširu kako promice za šimširom, i zacuceš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš…
I zaplakaceš, istog casa…
I najzad shvatiti kako sam te voleo…
phoenix
среда, 28. јануар 2009.
Jedan od onih zivota
Објавио dragons love у 12:41
Пријавите се на:
Објављивање коментара (Atom)
1 коментара:
Budim je zbog sunca koje objasnjava sebe biljkama
zbog neba razapetog izmedju prstiju
budim je zbog reci koje peku grlo
volim je usima
treba ici do kraja sveta i naci rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari koje lice na ove ovde
zbog ljudi koji bez cela i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih reci trgova budim je
zbog manufakturnih pejzaza javnih parkova
budim je zbog ove nase planete koja ce mozda biti
mina
u raskrvavljenom nebu
zbog osmeha u kamenu drugova zaspalih izmedju dve bitke
kada nebo nije vise bilo veliki kavez za ptice nego aerodrom
moja ljubav puna drugih je deo zore
budim je zbog zore ljubavi zbog sebe zbog drugih
budim je mada je to uzaludnije nego li dozivati pticu
zauvek sletelu
sigurno je rekla: neka me trazi i vidi da me
nema
ta zena sa rukama deteta koju volim
to dete koje je zaspalo ne obrisavsi suze koje
budim
uzalud uzalud uzalud
uzalud je budim jer ce se probuditi drukcija i
nova
uzalud je budim
jer njena usta nece noci da je kazu
uzalud je budim
ti znas voda protice ali ne kaze nista
uzalud je budim
treba obecati izgubljenom imenu necije lice u
pesku
ako nije tako odsecite mi ruke i pretvorite me u
kamen.
Постави коментар