Što

u paucini,
u ustajalom vremenu
trošim posljednje ostatke sebe
i tek
u umorne dane
s okna
što zure u mene
bacam sve te rijeci
nocima
zrak što su obescastile
laži
omorom što tumaraju
kao aveti
i lica,
tudja lica dama i beštija
što ostaviše slane tragove

u snu
u cekaonici Tebe
slušam uplašen vjetar
sto cvili cestom
i nosi misao
kao snovidjenje
da krenem
ka sjeveru
da nadjem te

možda je
u tvojim promrzlim prstima
skriven
nacin na koji volim
svrha
svega što bio jesam
svega
što sada nisam