Vesna Parun-Ceznja

Danas cu ti dati,kada vece padne,
u svjetlosti skromnoj kandila i svijeca,
u cistoti duse moje,nekad jadne,
citavu bujicu proljetnjega cvijeca...

U sobi ce biti sumrak, blag k'o tvoje
srce,sumrak stvoren da se dugo sanja.
Na oknima svijetlim zabljestace boje,
u taj svjezi trenut prvoga saznanja...

Sve ce biti ljepse,sve draze i vise,
noc koja se spusta, svet sto mirno spava,
dugo, mrtvo polje na kome mirise
krzljava i rijetka na busenju trava...

I tako kraj cvijeca ostacemo sami...
- Prolice se tada,kao bujne kise,
stidljivi sapati u blazenoj tami,
i rijeci iz kojih proljece mirise..."