Kao da si mi dotakla usne

Ne ide zauvijek onaj koji odlazi.
Sjedi za tvojim stolom, kao da je jos ovdje,
jos uvijek lomi tvoj hljeb
i pije tvoje vino,
na tvojoj casi njegove usne,
njegova ruka dobacuje kljuc koji si izgubila,
stoji izmedju tebe i zida na koji se naslanjas,
spava u tvojoj postelji i pokriva tvoje ovce,
pamte ga stvari uznemirene tisinom,
i svako tvoje zrcalo cuva jos uvijek
njegovo usnulo lice.

Ako ugasis svjetlo plamen se nece ugasiti,
pod tvojom rijekom tece njegovo korito,
njegove se potocnice naginju na obali
prije oluje i uspinju se na tvoja ramena,
tvojom stazom prolaze njegovi mravi,
njegovi prsti stavljaju cesalj u tvoju kosu,
ovdje je i kada ponavljas da ga nema,
u teretu koji nosis njegovo je celo uz tvoje,
u zraku koji dises nesto nedostaje,
i ako poletis znat' ces da te visoko podize
njegova ruka...

JOs uvijek zajedno sa tobom
izmislja tvoju zastavu boje lisca,
i za tebe prostire slatki miris zemlje,
njegovo zrno snijega skriva sto zima obecava,
jos uvijek tvome licu dodaje njeznost
koju posvuda nalazi, ako ti zelis,
jos uvijek stoji na hodniku pred vratima lifta,
i skriva se u svakoj kapi kise nedjeljom,
i tamo ces naci sto je nepaznjom izgubio.

Ljubeci te,
neces znati da li odlazi,
ili tek stize,
i sto za tebe ima, a nije vec tvoje...

Gdje su ti bile suze sada su njegove oci,
ti si djevojcica, on djecak u kaputu
kome nedostaje dugme i otisao je nekamo
da ga pricvrsti novim cavlima,
i dok razmislja koliko je dugo zivio
sjeca se tvojih snova,
ali ti, okom vec usnulim,
pokrivas nesto pepela ispod postelje.

Budis ga kao sto svijeca budi leptira plamenom,
njegova lutka nije vise na tvom jastuku,
cujes je kako place pred vratima druge crkve,
ne osvrces se dok prolazi njegov glasnik,
ne prepoznajes znakove koji ga vode,
stavljas zlatnik na oci mrtvome
kao da je vec umro, i maramom vezes bradu i tjeme,
zatvarajuci mu usta.

Ako mu oduzmes ime koje uzalud nosi,
tada i zauvijek ponavljace ga korijenje,
i njegovo korijenje... i njegovo korijenje...

Ovdje je, uzalud porices, njegova je kosulja
na istom uzetu sa tvojom pored jezera.
Zvijezda koja pada ona je koja se uspinje,
kraj i pocetak razlikuju se ponekad
jedino brojem slogova.

Ne ide zauvijek onaj koji odlazi, tu je,
na svakom mjestu i ne uvijek jednako star,
mozda obilazi zemlju i stici ce sa druge strane,
dovoljno je da ga upamti kora drveta,
s tavana pada njegov bosiljak
i mirise jos uvijek u tvojim njedrima.

U onom je kutu kraj prozora, odjeven u modro,
u onom preko puta, sivih ociju ako se sjetis,
mokro je gdje je stao pred vratima kupaonice,
i tamo je gdje si bila, tamo gdje si jos uvijek,
a ne znas, brojeci sutljiva zvona na kraju grada
dok izmedju rublja, na polici i medju praznim knjigama
prolazi njegov macak ne govoreci nista.

Sto ce ti drugi, ako je on vec taj drugi ?
Ti si dama sa crvenim srcem u kartama, koje drzi u ruci,
ulog je velik, dopusti mu da je sacuva
za igru u kojoj ce dobiti oboje.
Uzalud okreces glavu prema trznici, plamen ostaje...

Uzalud skidas prozore ponavljajuci
da je grad srusen, a tvrdjava podignuta
i da pod sidrom place jedino vjetar. Nije istina,
postoje dokazi na nekoj klupi, u predvecerje,
jezero ih pamti i cuva u svojoj tamnici,
ispod vode.
Postoji jos uvijek, ako postoji, na tvojoj ruci
srebrni kolut i na njemu rijeci, ti ih poznajes.
Tamo ga trazi...

Zivio je i umro, poljubi ga,
stotinu godina lezi izmedju trnja, dovoljno je,
jos vjeruje da si ruza, i zato jesi,
i zato nisi ono sto ruza ne moze biti.

Pogledaj ponovo, tu je, u tvojoj haljini,
iza stakla i okupan izvorom koji ti nedostaje,
u modrini, u rumenilu, u nacinu na koji ih izgovaras,
zbunjena svjetlom,
njegova je ruka u tvojoj rukavici,
crta ljubavi na njegovom dlanu veze ga sa tvojim zivotom
i ako jednom otvori tvoja visoka vrata
naci ce sebe sama kako ga zamisljen pozdravlja.

Jednaki sluze jednake, onim sto imaju,
osudjujuci da umre ono sto ne zna rasti
na njihovoj zemlji, i pjevaju ustima
koja ce vec imati mrtvi kad odu.

Ali on je ovdje, pogledaj, potrazi ga,
upali svjetlo,
danju mjesec od brasna, a nocu slijepo sunce,
jos uvijek pije tvoje vino i lomi tvoj hljeb,
rukama koje ti imas,
tvoj vrh i tvoja dolina, sa snijegom na obali,
zaustavi na trenutak sat koji kuca, slusaj,
srce ti njegovo savjetuje
da svjetlu poklonis svjetlost,
a cvijetu darujes boju i miris.
Otvori oci, probudi se, usni ponovo,
i vidjet ces kako silazi,
vidjet ces kako se uspinje
...zajedno sa tobom...

Zvonimir Golob