Tuzne su ispitivacke oci tvoje.

One bi da smisao moj dokuce kao sto bi mjesec da izmjeri more.
Razotkrio sam zivot svoj pred tvojim ocima s kraja na kraj, i nista ne ostade ni skriveno ni precusceno.
I upravo me zato ne poznajes.
Da je to barem dragulj, mogao bi ga zdrobiti u stotinu komadica i nanizati ih u ogrlicu da ti je na vrat stavim.
Da je to barem cvijet, okrugao, sitan i ljubak, otkinuo bih ga sa stabljike da ti ga u kosu zataknem.
Ali, to je srce, ljubljena moja. Gdje li su njegovi zali i dno njegovo?
Ti ne poznajes granice ovomu kraljevstvu, pa ipak si kraljica njegova.
Da dodje samo casak radosti, on bi se u lagani osmijeh rascvao, i ti bi ga zacas mogla vidjeti i procitati.

Da bude samo bol, razlila bi se u bistrim suzama,
pa bi se u njima i bez rijeci odrazila nutarnja tajna.
Ali, to je ljubav, ljubljena moja.
Njena je radost i njena bol bezgranicna, i beskrajna je oskudica njena i njeno bogatstvo.
Blizu ti je kao i sam zivot, ali je nikada ne mozes
sasvim upoznati.

Tagore

Otkrij ljubav..

Uzmi osmjeh i
daruj ga onome ko ga nikad nije imao.

Uzmi zraku sunca i
ucini da odleti onamo gdje vlada noc.

Otkrij izvor i
okupaj onoga ko zivi u blatu.

Uzmi suzu i
polozi je na lice onoga ko nikad nije plakao.

Uzmi hrabrost i
stavi je u dusu onoga ko se ne smije boriti.

Otkrij zivot i
pripovijedaj o njemu onome ko ga ne moze shvatiti.

Uzmi nadu i
zivi u njezinu svjetlu.

Uzmi dobrotu i
daruj je onome tko ne zna darivati.

Otkrij ljubav i
pokazi je citavom svijetu.."

Mahatma Gandi

Nema nesretne ljubavi: imamo samo ono sto nemamo.
Nema sretne ljubavi: ono sto imamo, vec smo izgubili.

Epilog

Mnogo samuješ i dugo ćutiš, sine moj, zatravljen si snovima, izmoren putevima duha. Lik ti je pognut i lice blijedo, duboko spuštene vjeđe i glas kao škripa tamničkih vrata. Iziđi u ljetnji dan, sine moj!

- Šta si vidio u ljetnji dan, sine moj?

Vidio sam da je zemlja jaka i nebo vječno, a čovjek slab i kratkovjek.

- Šta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?

Vidio sam da je ljubav kratka, a glad vječna.

- Šta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?

Vidio sam da je ovaj život stvar mučna, koja se sastoji od nepravilne izmjene grijeha i nesreće, da živjeti znači slagati varku na varku.

- Hoćeš da usniš, sine moj?

Ne, oče, idem, idem da živim.

Ivo Andrić

Crno

sanjao sam da sam voljen

draga žena drži me za ruku
gleda u oči i priča
smije se
i priča i smije se

otvorio sam oči
bljesnula je tama
zaurlala je tišina

razmaknuo sam zavjese

noćni leptiri mahniti ples
baršunasta krilca
i vruće staklo ulične svjetiljke

dva su se cvrčka dozivala iz mraka

nalakćen na prozor
zamišljao sam svoju budućnost

zamrljana maglovita slika
preko koje su prelijetali
ošamućeni napola sprženi
dezorijentirani leptiri

samoćo moja

da nemam tebe
bio bih
tako užasno sam

Poziv

Ne zanima me od čega živiš.
Želim znati za čim žudiš
i imaš li hrabrosti snivati
o ispunjenju želja srca svoga.

Ne zanima me koliko ti je godina.
Želim znati jesi li spreman riskirati
da ispadneš budala zbog ljubavi,
zbog svojih snova,
zbog ove pustolovine koju nazivamo životom.

Ne zanima me koji planeti djeluju na tvoj mjesec.
Želim znati jesi li stigao do središta vlastite boli,
jesu li te životna razočaranja otvorila
ili si se skutrio i zatvorio od straha
da ponovno ne osjetiš bol.
Želim znati jesi li u stanju trpjeti bol,
moju ili svoju,
a da je pritom ne moraš skrivati
ili ublažavati
ili izbrisati.

Želim znati znaš li se radovati,
zbog mene ili sebe,
i možeš li divlje zaplesati
i pustiti da te ekstaza preplavi sve do vrškova prstiju,
a da nas pritom ne upozoravaš neka budemo pažljivi,
realni,
svjesni ljudskih ograničenja.

Ne zanima me je li priča koju mi pričaš istinita.
Želim znati jesi li spreman razočarati drugoga
kako bi bio iskren prema sebi;
jesi li spreman podnijeti optužbe za izdaju,
a pritom ne iznevjeriti sebe;
možeš li biti izdajica
i samim time vrijedan povjerenja.

Želim znati jesi li u stanju vidjeti ljepotu,
pa i ako nije lijepa,
svakoga dana,
i možeš li svoj život nadahnjivati njezinom prisutnošću.

Želim znati jesi li dovoljno snažan
da živiš s neuspjehom,
svojim i mojim,
i da svejedno stojiš na rubu jezera
i ushićeno vičeš prema srebrnom punom mjesecu;
- To!

Ne zanima me gdje živiš
i koliko novaca imaš.
Želim znati jesi li sposoban ustati,
nakon noći ispunjene tugom i očajom,
umoran i do kostiju izubijan,
i učiniti sve što je potrebno
kako bi nahranio svoju djecu.

Ne zanima me koga poznaješ
i kako si dospio ovamo.
Želim znati hoćeš li i dalje sa mnom stajati u žaru vatre
i ne posustajati.

Ne zanima me gdje si
ili što si
ili s kim si studirao.
Želim znati sto te u tebi samom gura naprijed
u trenucima kad se sve ostalo ruši.

Želim znati možeš li biti sam sa sobom
i voliš li uistinu osobu koja jesi
u trenucima praznine


- Oriah Mountain Dreamer

NOC

Noć te uništava da bih te tražio
kao ludak, u tami, u snu, u smrti.
Moje srce izgara kao osamljena ptica.
Tvoja me odsutnost ruši, život se zatvorio.
Kakva samoća i mrak, kakav suh mesec na nebu,
kakvi daleki putnici po nepoznatim telesima
pitaju za tvoju krv, za poljupce, za kucanje tvog srca,
za tvoju neočekivanu odsutnost u noći koja raste.
Moje ruke te ne stežu i moje oči te ne poznaju.
Moje su reči uspravne trazeći te utaman.
Spokojna noć u meni, horizontalna i duga,
pružena kao reka sa samostalnim obalama.
Ali idem da te tražim, otimam te i čupam
iz tame, iz sna, prikrivam te za svoje sećanje.
Tišina gradi tvoju neobjašnjivu istinu.
Svet se zatvorio. Sa mnom ostaješ.

Jose Luis Hidalgo

Pismo jedne zene

Koracam bosa tvojim tragom
Priljubljujem usne uz tvoju praznu casu
U tvom odelu trazim odlutalu toplotu
Pogledom doticem sve sto si ti gledao
Ispisujem ti ime izgovaram ga tiho
Blagosiljam dane kad cuvas svoje zdravlje
Ponavljam sve nezne reci koje smo ikad rekli
Secam se zaveta tvojih ociju
Tvoj se poslednji dodir jos ne odvaja od mene
Sa svakim danom se suocavam
umorna srca tromih nogu
To sto smo razdvojeni pola mi odnosi snage
A ostatak mi treba da bi te sacekala...

- Kerolin Ris

Stablo i cvijet

U zoru je podno stabla iznikao malen Cvijet. I tek što je otvorio oči, ugledao je Stablo. - Ti si, sigurno, veliki Cvijet - reče mu. - Ne, ja nisam Cvijet. Ja sam Stablo - odgovori Stablo. - Kakva je razlika izmedju Stabla i Cvijeta? - upita Cvijet.- Cvijet živi nekoliko dana, a Stablo mnogo godina - reče Stablo. - I to je sve ? - Ne - odgovori Stablo. - Mi Stabla izdržimo i najjače vjetrove, a vi, Cvjetovi, prehladite se i od najblažeg lahora. - To je sve? - ponovno upita Cvijet. - Vas mogu ubrati i darovati. Vas se može staviti u vazu i njegovati. Vas ljudi vole, a i vi volite ljude. A s nama Stablima je drukčije. Nas ne mogu ubrati i pokloniti. I ne mogu nas staviti u vazu i njegovati. Mi uvijek ostajemo po strani. - Zar smo mi Cvijetovi na putu? - Ne, uglavnom niste. Ali ljudi vas primjete i kada ste daleko od puta. Često vas i pogaze. Uostalom, lako je pogaziti one koji vole, jer oni nisu zaštićeni. - Šta se dogodi kada neko pogazi Cvijet? - To se uvijek sazna. I zbog toga se može mnogo plakati. Neki i nakon mnogo vremena spominju pregažen cvijet. Nas Stabla niko ne može pregaziti, ali nas i ne vole kao što vole Cvjetove. - Onda si ti - reče mu Cvijet - izuzetak među Stablima, jer tebe voli jedan mali Cvijet. Kada je oko podneva pripeklo sunce, Stablo je svojom sjenom zaštitilo Cvjetić...

"LEPOTA

Jest, nema na tebi ni jednoga dela
Da se mome oku mogao da sakrije,
Ni jednog prevoja blistavog ti tela
da se moj poljubac na nj spustio nije.

Znam te tako dobro: u rastanka case
Ti preda me stupis sva sjajna i ziva,
Znam kada ce suze oko da ti kvase,
Znam kada ti dusa milostom preliva.

A kad u njoj nosis svu toplinu Juga...
Pa ipak si svakog dana nova meni,
Uvek nova, uvek tako cudno druga,
I nikada slicna jucerasnjoj zeni.

Ta moc tvoja cudna zaslepljava mene
Raznovrsnim sjajem, mirisom i bojom.
- Oh, budi jedanput ko i druge zene.
Da odahnem najzad pred lepotom tvojom..."

Milan Rakic

Iskrena pesma:
"O, sklopi usne, ne govori, ćuti!
Ostavi misli, nek se bujno roje,
I reč nek tvoja ničim ne pomuti
Bezmerno silne osećaje moje.

Ćuti, i pusti da sad žile moje
Zabrekću novim, zanosnim životom,
Da zaboravim da smo tu nas dvoje,
Pred veličanstvom prirode; a potom,

Kad pro?e sve, i malaksalo telo
Ponovo padne u običnu čamu,
I život nov i nadahnuće celo,
Nečujno tiho potone u tamu -

Ja ću ti, draga, opet reći tada
Otužnu pesmu o ljubavi, kako
Čeznem i stradam i ljubim te, mada
U tom trenutku ne osećam tako......

A ti ćeš bedna ženo, kao vazda,
Slušati rado ove reči lažne;
I zahvalićeš bogu što te sazda,
I oči će ti biti suzom vlažne.

I gledajući vrh zaspalih njiva
Kako se spušta nema polutama,
Ti nećeš znati što u meni biva, -
Da ja u tebi volim sebe sama,

I moju ljubav naspram tebe, kad me
Obuzme celog silom koju ima,
I svaki živac rastrese i nadme,
I osećaji navale ko plima!

Za taj trenutak života i milja,
Kad zatreperi cela moja snaga,
Neka te srce moje blagosilja!
Al' ne volim te, ne volim te draga!

I zato ću ti uvek reći; Ćuti!
Ostavi dušu, nek spokojno sniva,
Dok kraj nas lišće na drveću žuti,
I tama pada vrh zaspalih njiva.



MILAN RAKIĆ"

KRIK

Elipsa krika
ide od gore
do gore.

Tamo je maslina
bit ce crna duga
iznad plave noci.

Jao!

Kao gudalo viole
krik je uznemirio
duge strune vjetra.

Jao!

NE VJERUJ...

Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kazu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime-

Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krsa,
Tamo gdje u grmu proljece leprsa
I gdje slatko spava nas jorgovan plavi,

Dodji, cekacu te! U casima tijem,
Kad na grudi moje priljubis se cvrsce,
Osjetis li, draga, da mi tijelo drsce,
I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj vise!
Jer istinska ljubav za rijeci ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove pise!

Desanka Maksimovic-Slovo o ljubavi

"Ako se volite ljubavlju
koja buja u samoći, od razdaljine,
koja je više od sna nego od svesti,
i po rastanku drhtaćete od miline,
mognete li se još ikada sresti.
Vi koji se volite ljubavlju isposnika,
sa strahom od sagrešenja,
koji kao ptica o kavez lomite krila,
sećaćete se uvek jedno drugom lika.
I po rastanku
zamreti vam neće gušena htenja.
Ako zbog nje patiš od nesanice
i u ponoć hodaš budan
po bašti,
ako te lomi neutoljena želja luda,
sećanja na nju nikad se nećes spasti.
Onih s kojima se igramo
oko vatre,
a bojimo se da je dodirnemo,
s kojima idemo kraj ponora
nezagrljeni i nemi,
sećaćemo se dugo
ma i zavoleli zatim druge.
Ako je želis bezgranično,
a sediš kraj nje bez glasa
slušajući bajku koja se u vama rađa,
svanuću slično,
pamtićeš je i kad se zima
pred tobom zabelasa.
Ako veruješ sedeći uz nju
da je ljubav maslačkov puhor
koji svaki dodir moze da strese,
ako voliš u njoj san i dete,
ako ti je bez nje pusto i gluho,
misao na nju budiće te
i kad se rastanete.
Zauvek se pamte oni
s kojima se grlili nismo,
čije su nam usne ostale nepoznate,
kojima smo samo s proleća, u snu,
pisali pismo.
Oni koji se kao reke ne mogu sliti,
među kojima nema spojnog suda
krvi i krvi vrele,
a srca im se dozivaju ludo,
zaboraviti se neće
ni kad im duše budu posedele.
Ako vam je ljubav nož u srcu,
a bojite se taj nož izvući,
kao da ćete tog časa umreti,
pamtiće te on, setiće te se
i umirući.
Oni zbog kojih srca
osećamo kao ranu,
ali ranu zbog koje se jedino živi,
u sećanje nam banu
i kad zavolimo druge-
i osetimo se nesrećni i krivi."

Desanka Maksimovic-Potrebno nam je

"Pesma za mene , pesma za tebe....

Potrebno mi je mnogo sunca,
i to i noću, jedno da me susreće,
jedno da zamnom svetlost baca,
u ponoru jedno dubokom,
jedno da nosim u ruci
kad od jada ne vidim prst pred sobom.

Potrebno mi je mnogo nežnosti,
i to svakog dana, i mnogo od milošte reči:
potrebno mi je primirje
između srca i sećanja
između neba
i bola koji pred njim kleči.

Potrebna su mi dobrodošlicom ozarena
lica mnoga,
i to svakog trena,
potreban mi prijatelj i to što veći,
potrebni su mi mostovi viseći
preko mržnje,
preko nesporazuma nepremostivoga."

Vesna Parun-Ceznja

Danas cu ti dati,kada vece padne,
u svjetlosti skromnoj kandila i svijeca,
u cistoti duse moje,nekad jadne,
citavu bujicu proljetnjega cvijeca...

U sobi ce biti sumrak, blag k'o tvoje
srce,sumrak stvoren da se dugo sanja.
Na oknima svijetlim zabljestace boje,
u taj svjezi trenut prvoga saznanja...

Sve ce biti ljepse,sve draze i vise,
noc koja se spusta, svet sto mirno spava,
dugo, mrtvo polje na kome mirise
krzljava i rijetka na busenju trava...

I tako kraj cvijeca ostacemo sami...
- Prolice se tada,kao bujne kise,
stidljivi sapati u blazenoj tami,
i rijeci iz kojih proljece mirise..."

Priđi bliže..
Moji drhtaji traže utočište.
U dubini tvog plavetnila..
Možeš me izmisliti..poreći,
i ja ću izmisliti tebe...
Možeš mi bežati godinama,
ali nećeš sebi pobeći...
I možda ćemo jednom
zastati i ostati...
Jer daljine su nam
uvek bile dovoljne.
Priđi bliže...
Obećavam, neću te sanjati..
I možda ću jednom ..
zavoleti te daljine..
I postati lutalica..
zajedno s tobom..
Samo priđi bliže,
Jer moji drhtaji traže utočište!

NEMAM VIŠE VREMENA

Nemam više vremena za duge rečenice,

Nemam kad da pregovaram,

Otkucavam poruke kao telegrame.

Nemam vremena da raspirujem plamen,

Sad zaprećem šake zgorela žara.

Nemam više vremena za hodočašća,

Naglo se smanjuje putanja do ušća,

Nemam kad da se osvrćem i vraćam.

Nemam više vremena za sitnice

Sad treba misliti na večno i neobuhvatno.

Nemam kad da razmišljam na raskrsnici,

Mogu stići jedino kudgod u blizinu.

Nemam vremena da išta izučavam,

Nemam vremena sad za analize,

Za mene je voda sada samo voda

Kao kad sam je pila sa kladenca;

Nemam kad da razlažem na sastojke nebo,

Vidim ga onakvo kakvo ga vide deca.

Nemam više vremena za bogove tuđe,

Ni svoga nisam dobro upoznala.

Nemam kad da usvajam zapovesti nove,

Mnogo mi je i starih deset zapovesti.

Nemam više kad da se pridružujem

Ni onima koji istinu dokazuju.

Nemam kad da se borim protiv hajkača.

Nemam kad da sanjam,da lagano koračam.

------------------------
Desanka Maksimovic

Predvečernja varijacija

Drugačije umire ovaj dan
u gluho predvečerje

poslušan i pognut
kao krivac koji traži stope grijeha
otkoračava u beskraj sivila
zavlači se
u utrobu nadolazeće noći
da bi bar dosanjao horizont purpura
toneći krug sunca iza bregova
oblake od pamuka
što mu čuvaju tragove na nebu

sanja svoju potpunost
onako,
onako kako ja sanjam tebe

Drugačija je usamljenost breze
u ovo tmurno predvečerje

samotna i nezamijetna
posljednjim sasušenim drhtajem lišća
gubi samosvijest o svojoj ljepoti
istapa boje
u gordim siluetama borovih šuma
što čekaju prvi novembarski snijeg

čekaju svoju smislenost
onako,
onako kako ja čekam tebe

Budish me....

Iz samoce moje izranjas niotkud..
I dolazish...
Nenajavljen
U moje srce ulazish..
Ne uzimajuci nishta,
Samo mi dajesh...

Navikla na samocu,
Na dane bez vetra,
Na mirne luke ovoga sveta..
Ja bojim se..
Bure koju sa sobom nosish..
Plashim se vatre koja bije
Iz ochiju Tvojih...
I mami me
Da je dodirnem,
Da osetim njenu toplotu,
Da telo mi greje..

Budish me..

A chinish da...
Mislim da sanjam..
Jer toliko Ti si nestvaran...
Toliko nestvarne rechi su Tvoje..

Budish me, al ja
Bojim se da cu,
Kada otvorim ochi
Ostati sama...
Da ce nestati dana
I da ce noci
Opet postati moje druge..
Da ce neke daleke duge
Ponovo .. useliti se u moje ochi..

Što

u paucini,
u ustajalom vremenu
trošim posljednje ostatke sebe
i tek
u umorne dane
s okna
što zure u mene
bacam sve te rijeci
nocima
zrak što su obescastile
laži
omorom što tumaraju
kao aveti
i lica,
tudja lica dama i beštija
što ostaviše slane tragove

u snu
u cekaonici Tebe
slušam uplašen vjetar
sto cvili cestom
i nosi misao
kao snovidjenje
da krenem
ka sjeveru
da nadjem te

možda je
u tvojim promrzlim prstima
skriven
nacin na koji volim
svrha
svega što bio jesam
svega
što sada nisam

Always forgive your enemies; nothing annoys them so much.

Oscar Wilde

There is no revenge so complete as forgiveness.
Josh Billings

The weak can never forgive. Forgiveness is the attribute of the strong.

Mahatma Gandhi (1869 - 1948)

The stupid neither forgive nor forget; the naive forgive and forget; the wise forgive but do not forget.

Thomas Szasz,

odlomak....

Ponekad je najteže uraditi nešto Lako, i najkomplikovanije shvatiti nešto Jednostavno?
Precenio sam Život kao što precenjujem sve i svakog, i neki misle da se nepotrebno rasipam placajuci prevelike cene na sve strane, ali ne radim to samo zato što sam Veliki Troškadžija...
Ne, ne uvek...
Ljude katkad precenjujem i zato što me je sramota da imam posla samo sa Jeftinim....

Htjela sam kao list jesenje sunce slaviti,ali sam umrla.

Haiku

Pokusavala sam da napisem vesele stihove, ali svi su bili lazni...

Igra

Prepustam se…

Samoca zarobljena u suzi

Okleva na ivici trepavice,

Gubi kontrolu nad sobom,

Drhti pred plimom bola,

Pada.



Pognuto lice,

Gledam necije korake

Davno ostavljene, zaboravljene.

Odjeci smeha u ocima,

Secanja me guse, gubi se

Dah.



Senka sapuce,

Odjeci tvojih reci slamaju me,

Zatvorenih ociju za poziv u pomoc,

Prolazis kroz mene,

Ostavljas za sobom

Sve.



Izgubljena rec

Kojom sam te hteo dozvati,

Glas koji se nije cuo,

Slep za boje koje nestaju

sa tobom. Rusi se

Svet.



Ti se igras…


bRoKEn

Pesma ptičara

Ptica koja leti tako nečujno
Ptica crvena i topla kao krv
Ptica tako nežna ptica ismevač
Ptica koju odjednom obuzima strah
Ptica koja samu sebe udara
Ptica koja bi htela pobeći
Ptica usamljena i izbezumljena
Ptica koja bi htela živeti
Ptica koja bi htela pevati
Ptica koja bi htela vikati
Ptica crvena i topla kao krv
Ptica koja leti tako nečujno
Da to je tvoje srce lepa devojko
Tvoje srce koje krilom tužno udara
O tvoje čvrste i bele grudi.

U pecinama uma,osluskujem sapate utvara
U damarima duse zmurim na bolove.
Ne mogu se predati bljeskovima zla,
a okruzuje me iskusenje.
Ne vidim dobro,kroz maglu obmane,
a stipaju me iz potaje ujedi zlobnika.
Vise mi od svega smetaju strelice ravnodusnosti,
bombe vulgarnosti, otrovi pogleda.
Izvjesnost buducnosti ne ubija.
Jedini dodir izlecenja mi izmice.
Ne vidim svjetlost.
Umirem

Alabina (Spanska verzija)

Od Granade do Kazablanke
Izmedju toga ritma moja fantasia
Jedna gitara i jedan Ciganin peva
Peva mi Andalusiju
Od Grabade do Kazablanke
Ti igras sa mnom na plazi
Sa tvojim ocima crnim, devojcice
I tvojim usnama zaljubljenim

Zaljubljena kao ti (kao ti)
Zaljubljena kao ti (kao ti)
Zaljubljena kao ti (kao ti)
Zaljubljena kao ti
Kao ti, kao ti, kao ti
Ne postoji niko kao ti.

Iz noci u jutro,
moj je zivot jedna fantazija,
sa tom rumbom, takva Ciganka
Sa spanske zemlje

Iz noci u jutro,
u mom telu radost,
Ti mi pevas Sevillanu
Da bih ja postala zaljubljena

Zaljubljena kao ti (kao ti)
Zaljubljena kao ti (kao ti)
Zaljubljena kao ti (kao ti)
Zaljubljena kao ti
kao ti, kao ti, kao ti,
ne postoji niko kao ti...

Od Granade do Kazablanke
Izmedju toga ritma moja fantasia
Jedna gitara i jedan Ciganin peva
Peva mi Andalusiju
Od Granade do Kazablanke
Izmedju toga ritma moja fantasia
Jedna gitara i jedan Ciganin peva
Peva mi Andalusiju

Ti sto me volis,
zemlja Spanska,
osecam moju dusu, zaljubljena
ovako zivim ja sa tobom, kao jedna vatra
U tvom krilu, zaljubljena.

PISMO JEDNE ZENE

Koracam bosa tvojim tragom
Priljubljujem usne uz tvoju praznu casu
U tvom odelu trazim odlutalu toplotu
Pogledom doticem sve sto si ti gledao
Ispisujem ti ime izgovaram ga tiho
Blagosiljem dane kad cuvas svoje zdravlje
Ponavljam sve mazne reci koje smo ikad rekli
Secam se zaveta tvojih ociju
Tvoj se poslednji dodir jos ne odvaja od mene
Sa svakim danom se suocavam umorna
srca tromih nogu
To sto smo razdvojeni pola mi odnosi snage
A ostatak mi treba da bi te sacekala.


Kerolin Ri

Samoća

Samoća je poput kiše.
U večeri iz mora se diže,
iz ravnica pustih i dalekih stiže,
ide u nebo gde je uvek ima.

I tek sa neba pada po gradovima.

Pada pre nego svetlost je izašla,
kad ulice se okreću spram zore,
i kad se tela što nisu ništa našla,
razočarano dele puna more,
i kad ljudi što od mržnje gore
u postelji jednoj moraju spavati.

Tada dolaze talasi samoće...


Rainer Marie Rilke

Kao što nisi ni ti......

Posula sam stazu kojom si hodio,
Najlepšim cvećem koje postoji,
Digla te na pijedestal sreće,
Jer si bio moj!

Posula sam za tebe,
Bacila pod noge,
Svu tišinu koju sam imala,
Šum mora na obali,
Skinula vetar s planine,
Stavila ga tebi da ga zauzdaš,
Zvezde sam nagovorila da sjaje,
Samo za tebe,
Sve jezike sam govorila,
Željama tvojim dvorila,
Obnažena sam pred tobom stajala,
Razodjenuta se do kraja!

Naučila sam svirati sve instrumente,
Reči svih pesama sam znala,
Našala sam žutu dunju,
I ružu plavu u pupoljku,
Da ukrasim tvoju glavu,
Dok te ljubim na mesečini,
Prstima prolazim kroz kosu,
Nežno milujem lice!

Sada namršteno lutam,
Peščanom obalom mora,
Promatram igru talasa,
Galebova koji lete,
Vetar razgrće borove,
S maslinama se igra,
Uzbunjeni galebovi nadleću me,
Kao da sam im uzela mesto,
Krikovi se obalom šire,
S mojom prisutnošću se ne mire,
Kao što nisi ni ti…

J.J.Braddock

Ne znam a slutim da nemam pravo
Da ljubim dušom onog kraj sebe
Jedino mogu reći ti zdravo
I vazda biti s tobom bez tebe...

KAD BI ČOVJEK

Kad bi čovjek mogao reći ono što voli,
kad bi čovjek mogao uzdići svoju ljubav do neba,
kao što je oblak uzdignut u svjetlosti;
kad bi poput zidova što se ruše
da bi bila pozdravljena istina uzdignuta u središtu,
kad bi čovjek mogao razoriti svoje tijelo,
ostavljajući samo istinu svoje ljubavi,
istinu samoga sebe,
koje se ne zove slava, sreća ili ambicija,
nego ljubav ili želja,
ja bih konačno bio onaj, kako sam se zamišljao,
onaj što svojim jezikom, svojim očima i rukama
objavljuje pred ljudima nepoznatu istinu,
istinu svoje istinske ljubavi.

Ne poznajem slobodu, osim slobode
da budem zarobljen u nekome,
čije ime ne mogu čuti bez uzbuđenja,
zbog koga zaboravljam sebe u tom jadnom postojanju,
za koga sam danju i noću ono što želi,
a moj duh i tijelo plove u njegovu duhu i tijelu,
kao izgubljeno drvlje što ga more diže ili topi,
slobodno, sa slobodom ljubavi,
jedinom slobodom koja me ushićuje,
jedinom slobodom za koju umirem.

Ti opravdavaš moje postojanje,
Da te ne poznam ne bih živio,
da umirem neznajući te, ne bih umro, jer nisam živio.


Luis Kernuda

.......i nista nece dusu da zanjise.
Nit u drhtaj moze da je svali.
Ko je ljubio, taj ne ljubi vise.
Izgorelog niko ne zapali.

SAMOĆA

Svoju snagu prepoznaćeš po tome
Koliko si u stanju
Da izdržiš samoću.

Džinovske zvezde samuju
Na ivicama svemira.
Sitne i zbunjene
Sabijaju se u galaksije.

Seme sekvoje bira čistine
Sa mnogo sunca, uragana i vazduha.
Seme paprati zavlači se u prašume.

Orao nikad nije imao potrebu
Da se upozna sa nekim drugim orlom.
Mravi su izmislili narode.

Svoju snagu prepoznaćeš po tome
Koliko si u stanju
Da prebrodiš trenutak,
Jer trenutak je teži
I strašniji i duži
Od vremena i večnosti.


Miroslav Antić

PEVAO BIH TI VECERAS KAO DRUGU.
I NEMOJ DA SE SMEJES
AKO MI SUZA KANE.
I NEMOJ RECI :

" DOBRO JE "

" NIJE "

" BICE....


O, KAKO JE OVO LUDO....

OCI GOVORE,
A RECI CUTE.

-BICEMO PRIJATELJI -

DOBRO JE!

I NEMOJ RECI - ZASTO,
JER,
MORACU PESMU DA PLACEM,
JER,
MORACU TUGU DA OTPEVAM.

I KADA TI PRICAM O SVOM ZIVOTU ..
NE GLEDAJ ME,
NECES NACI ODGOVOR
U MOJIM OCIMA.

BICEMO PRIJATELJI
-------DOBRO JE-------!!

NAZDRAVI MI VECERAS,
POZELI MI
U OVOM LAVIRINTU
DA ISTRAJEM.

I NE PITAJ ME ZASTO MI DRHTE RUKE
I NE PITAJ ME GDE SU RECI,
POGLEDAJ ME
I VIDECES
KAKO TI PEVAM TUGU....

Prisutna si
U žiži moje samoće.
Sa dve ruke
Kako bih svet zagrlio.
Prisutna si
U prozoru moje suze.
U dva oka

Kako bih svet udomio.
Prisutna si u
svakoj mojoj
pesmi.U jednom
snu... Kako bih
svet obogatio..

Ne marim
Kasnim
za korak, za pedalj, za dlan.
Uvek za tobom a nikad s tobom.
A sve je kraci taj isti san.
Zednim
za gutljaj, srk, za rose kap.
Svuda su vode,
nadohvat izvor
i citav slap.
Ne marim vec
ni za trenutak, ni vecnost, ni sat.
Tu si, a nisi,
dugo vec slusam
jedan te isti - mog koraka bat.

Olivera Cupac

UBIJANJE

Bilo je to onog trena kad smo bili zajedno

Da se ubojstvo dogodilo

Bez ikakvog oruzja

Dogodilo se

Izmedju dva trenutka u nikoje vrijeme


Bilo je to u trenu

Izmedju dvije misli

Kada se bez ikakvog oruzja

Ubistvo zbilo


Nisam bio siguran tko je od nas dvoje bio ubijen.


Sem Separd

Hemisfera u kosi

Dopusti mi da udišem dugo ,dugo,
miris tvojih kosa,
da uronim u njih svoje lice
kao što žedan uranja glavu u vodu izvora
i da mašem njima
kao mirišljavom maramicom
istresajući iz njih uspomene.
Kad bi samo mogla znati šta sve vidim
šta sve osećam
šta sve čujem u tvojim kosama
moja duša lebdi na mirisima
kao što duša drugih lebdi na muzici.
Tvoje kose kriju ceo jedan svet
pun jedara i jarbola,
u njima leže velika mora
čiji me monsuni nose prema
blaženim podnebljima
gde je prostor plavetniji i dublji
gde je vazduh mirišljav
od plodova lišća i ljudske puti
U okeanu tvojih kosa
nazirem luku
punu tužnih pesama
krepkih ljudi
svih nacija
lađa svih oblika
koje ocrtavaju svoju tananu složenu arhitekturu
na beskrajnom nebu
gde počiva večna toplota.
U milovanju tvojih kosa
ponovo nalazim malaksalu tugu
dugih časova
provedenih na divanu
u kabini neke lepe lađe
koju jedva primetno ljulja zanjihana voda bure
izmedju saksija sa cvećem
i praznih posuda iz kojih struji svežina
u toplom domu tvojih kosa
udišem miris duvana izmesan s' opijumom, šećerom
u noći tvojih kosa vidim
blistavo plavetnilo tropskog neba.
U maljavim pribežjima tvojih kosa
opijam se mirisima sačinjenim od šumske smole, mošusa i kokosovog ulja.
Dopusti mi da ujedam
tvoje crne teške pletenice,
Kada grickam tvoje gipke i nepokorne kose
čini mi se da jedem uspomene...

Charles Baudelarie

Bezimena

Poveriću ti jednu tajnu Vreme si ti
Vreme je žena. Ono oseća
Potrebu da mu se udvara i da se klekne
Pred njegove noge као kad se haljina raširi
Vreme je kao kosa beskrajna
Očešljana
Ogledalo koje dah zamućije i dah razbistrava
Vreme si ti koje spava u zoru kada se budi
I kao nož si koji prolazi kroz moje grlo
Oh što ne mogu da iskažem tu neprolaznu moru vremena
I najgore je što je želja beskrajna i neispunjena
Ta žeđ oka kad ti koračaš po odaji
Ja znam da ne treba razbijati čaroliju
Mnogo je gore nego da te osetim stranom
Da bežiš sa mislima izvan nas
I srcem već u nekom drugom veku
Bože moj kako su reči teške A ustvari jeste to
Moja ljubav iznad zadovoljstva
Moja ljubav van domašaja današnjeg udarca
Ti koja kucaš na moju slepoočnicu kao časovnik
I ako ti nedišeš gušim se
I po mojoj puti kolebaš se i zastaješ svojim stopalom
Veliku tajnu hoću da ti kažem Svaka reč
Na mojoj usni sirotica je koja prosi
Jednu sitnicu za tvoje ruke stvarčicu koja tami pod tvojim pogledom
I zato ja kažem tako često da te volim
U nedostatku dovoljno jasnog kristala izraza kojiu bi ti stavila sebi oko vrata
Ne vređaj se zbog mog prostačkog govora
Prosta je voda koja izaziva taj neprijatni šum u vatri
Reći ću ti veliku tajnu Ja ne znam
Da govorim o vremenu koje na tebe liči
Ja ne znam da govorim o tebi i ja se pravim
Kao oni koji vrlo dugo na peronu stanice
Mašu rukom pošto su vozovi otišli
Šaka se smiruje tek pod novim teretom suza
Hoću da ti kažem veliku tajnu Bojim se za tebe
Bojim se onoga što te prati večerom ka prozorima
I gestove koje ti činiš od reči koje se ne izgovaraju
Bojim se vremena brzog i laganog bojim se za tebe
Hoću da ti kažem veliku tajnu Zatvori sva vrata
Lakše je umreti nego voleti
Zato ja sebe mučim životom
Ljubavi moja.

Luis Aragon

Kad bi se vratio

Zvijezde nebeske bi progledale
u mom srcu zatreperile latice usnulih cvjetova
pčele mojih očiju sisale bi med tvoje ljepote
porodile bi se laste u gnjezdima
i ta mladunčad manje bi čeznula za majkom

od mene, koja kao breza umirem za vjetrom kojeg volim.
To si ti.

Kad bi se vratio, dani bi počeli hodati,
a noći bi propričale
i sve bi me sjene pratile kao dobri anđeli.

Da se vratiš pa da nestanem sa ovog svijeta,
kao ostrvo, koga je more otkrilo i sebi uzelo,
nevidljivo i tajno, kao što ga je stvorilo.

Tajna je tvoj povratak kapetane.
Ja sam usamljeni pusti brod
koga vjetrovi obilaze i u daljini nestaju,
bez Tebe.

- D. Ždralić

Pobacaj noćas sve svoje hartije
odloži pero
pusti da ti prsti pišu po mom telu,
neka je prazna stranica,
neka je reč,
jedna rečenica,
napiši pesmu.
Ako mi tvoja gramatika povredi kožu,
ako uzdahnem, ako jauknem,
neka ti zagrljaj bude još jači,
i ako tvoji prsti stanu da mucaju
umoči ih u noć
i počni iznova.
Popuni moje margine,
uguši me jezičkim pravilima,
ispravi slovne greške ovog ludila
koje stvaraš,
usnama izbriši sve čemu tu nije mesto.
Pod tvojim prstima nastaje štivo
koje me čita,
napisano ima uvid
u stranice mog života
oživele
tvojim dodirom
ove noći.

Rina Singh

VEC SAM TI PRICAO TO

Da li znas, i ja sam nekada imao grad, ulice...
draga lica u dvoristu... pod kestenom stol...
nekada...
prasnjava slika i cesta od sna... curice...
drugova pjesma... u dusi se budi djetinjstvo...
zamisli... mirise lipa.... i ljeto je tu...
kasnije snijegovi...
pramen sam magle pod neonskim svijetlom u zimu...
pricam ti... imao sam druga ko brata ja...
sada pustinja...
ceznjiva pisma... Pacifik od tuge i sjecanja...
kazu sudbina...
ta kurva bol ime mora imati... i razlozi...
milion prica, al' svaka vodi samo do pustosi...
pitam da li znas...
a znam da ne znas niti ces ikada shvatiti...
a i zasto bi...
oprosti, to gorka tecnost iz mene gluposti govori...
nije nostalgija...
ta je romanticno, nevino cedo, spram ovih stanja...
necu da spominjem, rat i uzase,
politiku, i slicna sranja...
necu da ponavljam... pravda ne postoji...
ta to je jasno bar...
hocu da dopustim suzu ljubavi,
sa njom sam divan par.
kasno je, znam... curi noc...
svaka je mala vjecnost za mene.
da, znam, moras poc,
o kako nervira kad zadnji autobusi se izgube...
pitam, ...da li znas i jam nekada imao grad, ulice...
draga lica u dvoristu... pod kestenom stol...
ah, vec sam ti pricao to.

Z. Arslanagic

Slovo o ljubavi

Ako se volite ljubavlju
koja buja u samoci,od razdaljine,
koja je vise od sna nego od svesti,
i po rastanku drhtacete od miline,
mognete li se jos ikada sresti.
Vi koji se volite ljubavlju isposnika,
sa strahom od sagresenja,
koji kao ptica o kavez lomite krila,
secacete se uvek jedno drugom lika.
I po rastanku
zamreti vam nece gusena htenja.
Ako zbog nje patis od nesanice
i u ponoc hodas budan
po basti,
ako te lomi neutoljena zelja
luda,
secanja na nju nikad se neces spasiti.
Onih s kojima se igramo
oko vatre,
a bojimo se da je dodirnemo,
s kojima idemo kraj ponora
nezagrljeni i nemi,
secacemo se dugo
ma zavoleli zatim druge.
Ako je zelis bezgranicno,
a sedis kraj nje bez glasa
slusajuci bajku koja se u vama radja,
svanucu slicno,
pamtices je i kad se zima
pred tobom zabelasa.

Ako verujes sedeci uz nju
da je ljubav maslackov puhor
koji svaki dodir moze da strese,
ako volis u njoj san i dete,
ako ti je bez nje pustoi gluho
misao na nju budice te
i kad se rastanete.
Zauvek se pamte oni
s kojima se grlili nismo,
cije su nam usne ostale nepoznate,
kojima smo samo s proleca,u snu,
pisali pismo.
Oni koji se kao reke ne mogu sliti,
medju kojima nema spojenog suda
krvi i krvi vrele,
a srca im se dozivaju ludo,
zaboraviti se nece
ni kad im duse bude posedele.
Ako vam je ljubav noz u srcu,
a bojite se taj noz izvuci ,
kao da cete tog casa umreti,
pamticete on,setice se
i umiruci.
Oni zbog kojih srca
osecamo kao ranu,
ali ranu zbog koje se jedino zivi,
u secanje nam banu
i kad zavolimo druge-
i osetimo se nesrecni i krivi.

PITANJA

Dopiru li do tebe
Osmesi otkinuti
Sa moga ogledala

Stresas li
Moje poglede
Otezale
Na tvojim ramenima

Drzis li oci
Stalno otvorene
Da sto pre
Iz njih odem

Krijes li staze
Da se tvoja cutnja
Sa mojom
Ne sretne

Zasivas li dzepove
Da se kao tajna
U njih ne uvucem

– Ljiljana Milosavljevic

Kao da si mi dotakla usne

Ne ide zauvijek onaj koji odlazi.
Sjedi za tvojim stolom, kao da je jos ovdje,
jos uvijek lomi tvoj hljeb
i pije tvoje vino,
na tvojoj casi njegove usne,
njegova ruka dobacuje kljuc koji si izgubila,
stoji izmedju tebe i zida na koji se naslanjas,
spava u tvojoj postelji i pokriva tvoje ovce,
pamte ga stvari uznemirene tisinom,
i svako tvoje zrcalo cuva jos uvijek
njegovo usnulo lice.

Ako ugasis svjetlo plamen se nece ugasiti,
pod tvojom rijekom tece njegovo korito,
njegove se potocnice naginju na obali
prije oluje i uspinju se na tvoja ramena,
tvojom stazom prolaze njegovi mravi,
njegovi prsti stavljaju cesalj u tvoju kosu,
ovdje je i kada ponavljas da ga nema,
u teretu koji nosis njegovo je celo uz tvoje,
u zraku koji dises nesto nedostaje,
i ako poletis znat' ces da te visoko podize
njegova ruka...

JOs uvijek zajedno sa tobom
izmislja tvoju zastavu boje lisca,
i za tebe prostire slatki miris zemlje,
njegovo zrno snijega skriva sto zima obecava,
jos uvijek tvome licu dodaje njeznost
koju posvuda nalazi, ako ti zelis,
jos uvijek stoji na hodniku pred vratima lifta,
i skriva se u svakoj kapi kise nedjeljom,
i tamo ces naci sto je nepaznjom izgubio.

Ljubeci te,
neces znati da li odlazi,
ili tek stize,
i sto za tebe ima, a nije vec tvoje...

Gdje su ti bile suze sada su njegove oci,
ti si djevojcica, on djecak u kaputu
kome nedostaje dugme i otisao je nekamo
da ga pricvrsti novim cavlima,
i dok razmislja koliko je dugo zivio
sjeca se tvojih snova,
ali ti, okom vec usnulim,
pokrivas nesto pepela ispod postelje.

Budis ga kao sto svijeca budi leptira plamenom,
njegova lutka nije vise na tvom jastuku,
cujes je kako place pred vratima druge crkve,
ne osvrces se dok prolazi njegov glasnik,
ne prepoznajes znakove koji ga vode,
stavljas zlatnik na oci mrtvome
kao da je vec umro, i maramom vezes bradu i tjeme,
zatvarajuci mu usta.

Ako mu oduzmes ime koje uzalud nosi,
tada i zauvijek ponavljace ga korijenje,
i njegovo korijenje... i njegovo korijenje...

Ovdje je, uzalud porices, njegova je kosulja
na istom uzetu sa tvojom pored jezera.
Zvijezda koja pada ona je koja se uspinje,
kraj i pocetak razlikuju se ponekad
jedino brojem slogova.

Ne ide zauvijek onaj koji odlazi, tu je,
na svakom mjestu i ne uvijek jednako star,
mozda obilazi zemlju i stici ce sa druge strane,
dovoljno je da ga upamti kora drveta,
s tavana pada njegov bosiljak
i mirise jos uvijek u tvojim njedrima.

U onom je kutu kraj prozora, odjeven u modro,
u onom preko puta, sivih ociju ako se sjetis,
mokro je gdje je stao pred vratima kupaonice,
i tamo je gdje si bila, tamo gdje si jos uvijek,
a ne znas, brojeci sutljiva zvona na kraju grada
dok izmedju rublja, na polici i medju praznim knjigama
prolazi njegov macak ne govoreci nista.

Sto ce ti drugi, ako je on vec taj drugi ?
Ti si dama sa crvenim srcem u kartama, koje drzi u ruci,
ulog je velik, dopusti mu da je sacuva
za igru u kojoj ce dobiti oboje.
Uzalud okreces glavu prema trznici, plamen ostaje...

Uzalud skidas prozore ponavljajuci
da je grad srusen, a tvrdjava podignuta
i da pod sidrom place jedino vjetar. Nije istina,
postoje dokazi na nekoj klupi, u predvecerje,
jezero ih pamti i cuva u svojoj tamnici,
ispod vode.
Postoji jos uvijek, ako postoji, na tvojoj ruci
srebrni kolut i na njemu rijeci, ti ih poznajes.
Tamo ga trazi...

Zivio je i umro, poljubi ga,
stotinu godina lezi izmedju trnja, dovoljno je,
jos vjeruje da si ruza, i zato jesi,
i zato nisi ono sto ruza ne moze biti.

Pogledaj ponovo, tu je, u tvojoj haljini,
iza stakla i okupan izvorom koji ti nedostaje,
u modrini, u rumenilu, u nacinu na koji ih izgovaras,
zbunjena svjetlom,
njegova je ruka u tvojoj rukavici,
crta ljubavi na njegovom dlanu veze ga sa tvojim zivotom
i ako jednom otvori tvoja visoka vrata
naci ce sebe sama kako ga zamisljen pozdravlja.

Jednaki sluze jednake, onim sto imaju,
osudjujuci da umre ono sto ne zna rasti
na njihovoj zemlji, i pjevaju ustima
koja ce vec imati mrtvi kad odu.

Ali on je ovdje, pogledaj, potrazi ga,
upali svjetlo,
danju mjesec od brasna, a nocu slijepo sunce,
jos uvijek pije tvoje vino i lomi tvoj hljeb,
rukama koje ti imas,
tvoj vrh i tvoja dolina, sa snijegom na obali,
zaustavi na trenutak sat koji kuca, slusaj,
srce ti njegovo savjetuje
da svjetlu poklonis svjetlost,
a cvijetu darujes boju i miris.
Otvori oci, probudi se, usni ponovo,
i vidjet ces kako silazi,
vidjet ces kako se uspinje
...zajedno sa tobom...

Zvonimir Golob

SECAS LI SE

Sećaš li se,
da ti nikada
nisam znao,
objasniti valjano,
zašto si mi
baš ti,
baš uvek,
i baš toliko značila...

I svi pokušaji moji,
da ti to opišem,
konstantno su se
pod teretom
neke tuđe originalnosti,
urušavali
u neku svoju
bezličnu prazninu...

I zbog toga
sam ja,
prošle noći,
kada si ti zaspala,
odlučio da potražim
neke nove,
ni sa čim drugim,
osim sa tobom,
uporedive reči...

I da ih do jutra
slučajno,
ne bih zaboravio,
sve sam ih
bez slova,
po usnulom
licu tvom,
pogledom ispisao...

A jutros sam ih
sakupljao
po krajevima
tvojih usana,
po čelu,
iznad obrva,
po nosu,
na očnim kapcima,
i kraj onih tvojih,
samo uz osmeh primetnih,
tačkica na obrazima...

I kada si se probudila
hteo sam da ih sve
na glas pročitam,
ali ih nikako nisam
izustiti mogao,
pa sam ti ih ipak,
jednu po jednu,
onako, bez glasa
pogledom na pogled,
izgovarao...

Eto, zato sam ćutao...

....

Na ocnim kapcima mi stoji
u mojoj kosi njena kosa
I ima oblik mojih ruku,
I ima boju moga oka,
I utapa mi se u sjenci
Ko neki kamen na nebu.
Ochi joj uvijek otvorene
I ne dopusta mi da spavam.
Od njenih snova u sred dana isparavaju sunca,
I ja se smijem, placem, smijem,
Govorim svasta.
Tek onako.
- Paul Eliard-

Intima

Hoću samo da te volim
Oluja ispunja dolinu
Jedna riba rijeku

Stvorih te po mjeri svoje samoće
Čitav svijet da se sakrijemo
Dane i noći da bismo se razumjeli

Da ništa više ne vidim u tvojim očima
Osim onoga što mislim o tebi
I o jednom svijetu nalik na tvoj lik
I o danima i noćima upravljenim tvojim vjeđama

Paul Eluard

Ovo je pjesma
za tvoja usta od visanja
i pogled crn.
Zavoli me,
kad jesen duva u pijane mehove.
Ja umem u svakom novembru
da napravim jun.
I nemam obicne srece.
I nemam obicne grehove.
Moja je sreca srneca,a gresno mi je smesno
Ako me neko cacne
u ove oci placne
nije to neutesno.
ja umem od suza da pravim
klikere lepe,prozracne.
Podelicu sa tobom
sva moja sasava zdravlja
Zavoli moju senku
sto se klati niz dan.
Sutra nas mogu sresti
ponori ili uzglavlja.
Ludo moja,zar ne znas
divno je nemati plan.
Izadji iz tog djetinjstva
kao iz starih patika
Zavoli moj osmeh,dubok
kao jezerske vode.
Evo,i ja sam se izuo.
Pod vrelim tabanima
raspada mi se asfalt.
BUDI UZ MENE KADS ODEM.....

Kad bi postojao barem neki izum pomocu kojeg se sve one drage uspomene mogu zatvoriti u bocu,kao parfem,da nikad ne ishlape,a kad ih zaželimo dovoljno je samo otcepiti bocu i doživjeti ih ponovo,baš kao prvi put.
A loše,te bih zatvorila u neku drugu bocu i bacila u more da potonu na dno i više nikad ne ugledaju svjetlo dana...Da ih se zauvijek oslobodim.

..........neki stihovi sa neta......

dva dana otkako si mi srušio svijet
ubijam te u sebi
bezuspješno
ustvari, ne znam da li sam poluživa ili polumrtva
čaša je napola prazna
ja sasvim
nisam mislila da ću više ikad trebati tužne pjesme
niti da će tvoje Volim te da zvuči ovako bezvrijedno
pomjerio si mi razum prenisko
srce osjećam samo zato što boli i guši i ne da mi da spavam
pomisao na tebe i neku drugu tjera me da te mrzim
a i mrzim sve ovo što si nam uradio
sad znam da nisam trebala da te držim kod zvijezda
ugasio si nas oboje kad si odlučio da je prešutiš
doveo si naše nebo na dno
a značiš mi kao niko
Bog mi je svjedok
i značim ti
ironija koliko me boli kad čujem koliko si loše trenutno
ali ti si kriv
i ja jedva imam snage da ti čujem glas
o nečemu više ni ne razmišljam
nemam šta da ti kažem
sve znaš
a ja sam tek saznala očito
poslije tebe ja nemam ništa

Jedne noći bez mjesečine,
Jednog sata bez otkucaja,
Jedne minute bliske vječnosti,
Polako umiremo dan i ja.

Ostavljena sam sama.
Sada si samo kamen na kamenu,
Slana voda u slanoj vodi,
Sada si samo netko tko je nekada bio.

Netko koga sam nekada voljela
I ponovno volim kroz ove rijeci.
Kako da volim kamen na kamenu?
Slanu vodu u slanoj vodi?

Laže vrijeme.Zauvijek ne postoji.
Za tebe nije postojalo ni sutra.
I ljudi lažu.Lagali su.
Kada su rekli da vrijeme liječi sve rane.

U meni plače nebo do neba,
Jer opet lezim ovdje pod zvijezdama.
I opet krvari stara rana,
Jer hladan kamen glumi tvoj dodir.

Nisi mi dao šansu da zaboravim.
Ne dok lezim na hladnom kamenu koji te pokriva.
Rekao si mi da nemam prava plakati.
Na meni ostaje samo da te volim i da te se sjećam.

Večeras plakat će nebo,večeras jecat će sjene,
Dok ću ležati na tvom hladnom grobu.
Plakat će i jecati gorko i tiho,
Jer ja nemam prava da plačem i da jecam.

Ja se sjećam.

E, pa neće moći

Poseban dan kao ovaj, u kojem
Počivaju svi milodari neba.
Nema spoticanja sebe o sebe
I razmimoilaženja jučer i danas
Moj stav je isti, jasan i dovoljno glasan,
Da zaledi riječi svim nerazumnima
I ozari lice onima koji se ne predaju.
Hrabrost je nositi srce na otvorenom dlanu
I visoko podignutog čela koračati svijetom
Gdje se obraz mjeri debljinom đona
A istina iskazuje gledanjem oči u oči.
Uvijek sam se znala igrati pravim riječima
U kojima je istina bila svo moje oružje,
A sirova snaga i bijes bili su tvoj izraz moći.

Sad bi htio onako kako si to zamislio,
Ali, ovaj puta to neće moći, neće ti proći.
I kad mi počneš rušiti nosive zidove
I opsuješ mi temelje rođenjem sazidane
Šutnjom ću te kazniti za sve one misli izrečene
Željeznom pesnicom tvoje nadobudnosti.

Ako se jednom i ugrizem za vrh jezika
Bit će to zato što nisam brojila do deset
Nakon što me se dotakla tvoja jadna,
U nemoći i bijesu izrečena kletva.




stihovi i grafika by Dahlia - Miris dunje